U četvrtak 4. travnja , u poviješću natopljenoj ‘Zlatnoj dvorani’ Hrvatskog instituta za povijest na zagrebačkom Gornjem gradu, odmah nakon što se s Griča još jednom točno u podne oglasio poslovični top, započela je promocija knjige Ivice (Ive) Lučića Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine. Ambijent je bio monumentalan, a atmosfera nije nimalo zaostajala. Tijekom svog studija i nakon diplome prisustvovala sam mnogim promocijama i sličnim kulturnim zbivanjima, ali po mom sudu ovaj je događaj bio osobito svečan.

piše: Nikolina Pučar (UHD91)

Ono što mi je okupiralo misli dok sam sjedila u toj prepunoj dvorani, što me i dalje kopka ali što se u isto vrijeme ustručavam napisati je dojam o slozi Hrvata iz BIH koja bi svima nama ostalima trebala biti uzor. Možda nisam u pravu te moj dojam proistječe iz narodne mudrosti koja tvrdi da je u susjednom dvorištu trava uvijek zelenija, ne znam. To ostavljam čitateljima da prosude.

No činjenica je da u svojim brojnim boravcima na Institutu za povijest nikad nisam doživjela Zlatnu dvoranu tako ispunjenu; da su oko mene pljuštali toponimi Mostar, Široki Brijeg, Čitluk itd; te da su se „zemljaci“ svih generacija i ova spola srdačno pozdravljali. To mi je bilo dojmljivije od intelektualne kreme koja ovoga puta nije bila postrojena u počasnim prvim redovima, već nasumce razbacana po dvorani. Uspjela sam detektirati dr. Miroslava Tuđmana, dr. Zdravka Dizdara, gospodina Zvonka Bušića, ravnatelja Dokumentacijskog memorijalnog centra Domovinskog rata dr. Antu Nazora, mr. Ninu Raspudića, a bilo je i drugih.

O samoj knjizi govorilo se sažeto; predstavljači su se suzdržali demonstracije svojeg znanja i stručnosti koji su izuzetno opsežni, te stavili naglasak na pozivanje prisutnih da pročitaju knjigu. Knjigu koju prisutni zbog novih fiskalnih zakona nisu mogli kupiti- „O tempora, o mores…“ (Čudnih li vremena, čudnih li običaja…)

Ravnateljica HIP-a dr. Jasna Turkalj upozorila je na zamku koja se uvijek postavlja pred znanstvenika koji piše o suvremenoj povijesti, budući da su oni kojima je to djelo namijenjeno u većini suvremenici te povijesti, te imaju vlastitu verziju svega što se događalo. No bit je historiografije u analizi svih dostupnih izvora te donošenju objektivnih zaključaka uz pomoć znanstvenog aparata kojim povjesničar mora (ili bi morao) raspolagati.

Dr. Davor Marijan istaknuo je kako dobar dio hrvatske historiografije i danas, više od 20 godina nakon sloma komunizma, ima problema s „duhom Partije“, zbog čega se događa da ulogu povjesničara pokušavaju preuzeti novinari, a na žalost u tome često i uspijevaju.

Što bi to bio „duh Partije“ slikovito je pojasnio dr. Lučić podijelivši s prisutnima bilješku jedne učiteljice iz Širokog Brijega koja se 1947. požalila kako „raznorazni roditelji utječu na djecu“. Među te „raznorazne roditelje“ spada i obitelj Lučić. Naime, dr. Lučić je konačno pojasnio otkud zbrka oko njegovog osobnog imena (Ivo, Ivica, Ivan), napomenuvši kako to nije vezano s krizom identiteta, ali ipak je dio njegovog podrijetla i uvjeta u kojime je odrastao.

Priča glasi ovako: mali Lučić trebao je dobiti ime Ivo po svom pradjedu, a zadatak da ga prijavi u matičnom uredu imala je njegova baka. Međutim,  baki je činovnik kazao kako je Ivica modernije i prikladnije ime, a starica se toliko bojala vlasti, i to poučena vlastitim negativnim iskustvima, da se nije usudila pobuniti. Tako je Ivo tek polaskom u školu shvatio da je Ivica, a dobar dio javnosti ne zna do danas.

Da rezimiram, knjiga Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine u svom prvom dijelu analizira 80e godine prošlog stoljeća u BIH i Jugoslaviji, zatim se bavi prijelaznim događajima koji su doveli do sloma komunizma, te na kraju iscrpno demistificira široko rasprostranjeni mit o Karađorđevu. Smatram da je najbolje zaključiti ovaj izvještaj riječima dr. Mladena Ančića kako se „nakon mnogih neozbiljnih knjiga o Bosni, konačno pojavila jedna ozbiljna o Bosni i Hercegovini“. Pa tko ima uši neka čuje, tko ima oči neka čita.

(www.citluk.net)