Goran Milić je neki dan u razgovoru za agenciju Fena izjavio da “za Vatikan ne postoji ‘Crkva u Hrvata’.” Bio je u pravu.  Koliko god to bilo teško čuti i(li) razumjeti, Papa ne dolazi u Sarajevo podržati hrvatsku političku borbu nego ohrabriti, upozoriti i blagosloviti ne samo katolike nego i sve one koji žele poslušati što nam ovaj prorok našega vremena želi poručiti.

Žao mi je što su pojedinci, što iz neznanja, što iz straha, pokušali politički instrumentalizirati dolazak pape Franje kako bi još jednom promovirali svoje političke stavove. I nadam se da će ljudi napokon shvatiti da u očima pape Franje i Vatikana zaista ne postoji Crkva u Hrvata nego postoji Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, isto kao što postoji Katolička crkva u Hrvatskoj ili Katolička crkva u Švicarskoj. To što su Hrvati u jako velikom postotku katolici, ne znači da pojmove “Hrvat” i “katolik” možemo odmah poistovjetiti. Činjenica je da postoje Hrvati kao politički subjekt u Bosni i Hercegovini, ali je isto tako i činjenica da svi Hrvati nisu katolici i da svi katolici nisu Hrvati. Papa (kao i službeni Vatikan) ne shvaća Crkvu u Bosni i Hercegovini kao nacionalnu hrvatsku Crkvu, nego kao Božji narod u svijetu u kojem žive Božja djeca.

“Gaudium et spes” je pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu te se smatra jednim od najvažnijih dokumenata Drugog vatikanskog sabora. Dokumenti Drugog vatikanskog sabora, koji je zapravo udario temelj i program novog pristupa Crkve, nazivaju Crkvu biblijskim i kršćanskim terminom “Božji narod”. “Gaudium et Spes” smatra da Crkva ostvaruje svoj smisao samo onda kada se kao univerzalna “služiteljica” svijetu i svakom čovjeku ne veže izričito ni uz jednu kulturu, rasu, narod ili politički sustav, što automatski ne znači da Crkva negira partikularne identitete.

Papa u svojim nastupima promovira upravo načela iz “Gaudium et spes”, gdje piše da kršćani i članovi Crkve svoju ljubav i poštovanje “moraju protegnuti i na one koji u društvenim, političkim ili vjerskim stvarima misle ili postupaju drugačije od nas”, te poziva sve kršćane “da izađu iz defenzive i samodovoljnosti” (GS, 28).

“Gaudim et spes” naglašava da je Crkva “poslana svim narodima svih vremena i krajeva” te da se “ne navezuje isključivo i nerazrješivo ni na koju rasu ili narod, ni uz koji poseban način života i ni uz bilo koji stari ili novi običaj” (GS, 58). Crkvena otvorenost ne negira nacionalne, rasne, narodne i kulturalne posebnosti, ali opet se temelji na evanđeoskom poslanju da Crkva treba svim ljudima bez razlike i iznimke svjedočiti Boga, Oca svih ljudi i Isusa, spasitelja svijeta i svakog čovjeka.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će Crkva u Bosni i Hercegovini koja dobrim dijelom još uvijek počiva na pretkoncilskoj zastarjeloj teologiji duhovne izolacije, nepovjerenja i osude, razumjeti Papin dolazak te hoće li imati sluha čuti šapat Duha.

Papa Franjo je čovjek iz naroda i integralna ličnost. Ne pati od fanatizma, masovnosti i tzv. trijumfalnog kršćanstva. Nije mu stalo do kvantitete nego do kvalitete. Nevjerojatno mi je drago što je posvećen upravo upozoravanju na društvenu nepravdu, koju kreiraju upravo oni koji se najviše kunu u Boga te kojima je vjera običan folklor i mehanizam stjecanja društveno-političke koristi. Takvi još uvijek nisu svjesni da se vjera bez djela postupno pretvara u praktični ateizam.

Bosna i Hercegovina je umorna, opterećena i podijeljena po svim mogućim kriterijima. Papa Franjo je definitivno neće “odmoriti”, ali može li joj pokazati put izlaska iz “pustinje”?

(dalibormilas.com)